Ne, to nije Vladivostok – govorim sam sebi dok brišem znoj s čela. Mračna je i vlažna kubanska noć. Tek je prostor na izlazu iz zračne luke osvijetljen. Krupna žena, srednjih godina, u uniformi i s bilježnicom u ruci brine se da putnici uđu u vozila državne taksi-službe, a ne u stare američke automobile neslužbenih taksista. No, veći dio putnika koji su stigli zrakoplovom kanadske zrakoplovne kompanije su turisti u organiziranoj grupi po koje je stigao autobus. Tek nas je nekolicina koji smo stigli sami. Ne žuri mi se, ali ne žuri se ni njoj da me strpa u taksi. Živahno razgovara s jednim od vozača. Nakon dugog leta preko Atlantika, pa zatim od Toronta do Havane, sve što želim je ispružiti noge i leđa i zapaliti cigaretu. Da nije tako vruće i vlažno rekao bih da sam se vratio trideset godina unazad i da stojim pred zračnom lukom u Vladivostoku u vrijeme kad su stranci u njoj bili prilično neobična pojava.